Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Za sve priče na slobodnu temu koje biste želeli da objavite na blogu i koje bismo komentarisali na forumu.

Moderator: Eli

DANTES
Imenbreh
Posts: 14
Joined: 01 Dec 2017, 17:05

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1393Post DANTES
24 Mar 2018, 12:12

Poglavlje 7
Škorpija i Lisica

Ne znam je li noć ili dan. Ćelija je mračna. Prozori ne postoje. Svijeća nema, ali ko bi njih očekivao u tamnici. Sam sam. Društvo mi prave povremeni užasni krici. Krici bola, straha i patnje. Jezivi su. Plaše, jer kao da mi šalju poruku:
"Ti si sledeći! Ti ćeš patiti! Ti ćeš urlati!"
Sebičan sam, što naravno nije ništa novo, ali nekako daje novu dimenziju shvatanja samog sebe. Nije me briga za tog što pati. Najviše me brine da ću ja najvjerovatnije biti sledeći vlasnik i proizvođač sličnih ili istih zvukova. Nekako želim da ta osoba pati što duže, da što više zabavi svoje mučitelje. Tako bih ja imao više vremena. Više vremena. Aha, a za šta mi to treba više vremena? Pobjeći je nemoguće. Spas neće doći, jer za mene više niko na ovom svijetu, ne mari. A i da mari niko ne zna gdje sam. Ne, ne i ne! Meni to vrijeme i nije potrebno. Ustvari ono mi postaje pravi dušman. Ono me ubija minut po minut, uru po uru, dan po dan. Slušanje tuđih muka je gadna rabota kada znate da vas čeka isto. Užasno je biti svjestan toga da to što trenutno čujete kao posljedice užasnog duševnog, fizičkog i psihičkog bola druge osobe, će biti vaša skorija budućnost. Trudim se ne obraćati pažnju. Nije lako, ali ponekad mi uspije. Mislim na dane mog djetinjstva, neposredno nakon što sam prvi put ubio. To su dani mojih spoznaja i samootkrovenja. Pravo da vam kažem mnogo volim sam sebe i sve što jesam, i čemu težim, šta želim biti, šta želim postići. To se rodilo baš tada u danima moja prva dva ubistva. Godine su trebale da se to iskristališe, da se formuliše i usmjeri. Danas je to već opsesija. Ali bojim se da je tome došao kraj. Opet krici prekidaju moj bijeg od stvarnosti. Nikad to ne traje dugo. Agonija krika je jača od svake mašte.
Ne znam čiji su. Možda Starčevi, možda nekog drugog. Ma najverovatnije da se to dere i urla taj prepotentni magarac. Ali ako je on prepotentni magarac, šta mu onda dođem ja?
Ja sam uhvaćen, zarobljen od strane ljudi čije mi namjere nisu ni najmanje poznate. Ja koji je sve druge tretirao kao budale niže vrste, kao idiote, imbecile, kretene. Znao sam da mi je to velika mana. Uspijevam to potisnuti da me ne ometa, jer to mojoj profesiji stvara prilične teškoće. Nema ništa grđe od arogantnog profesionalca. A mene je arogancija dovela pravo u ruke opasnih ljudi. Šta žele? Šta hoće od mene? I uostalom ko su oni? Hramovci, gospodari Župe, Plavogorjani? Neki četvrti, peti ili neko dvadeset peti? Pojma nemam. Jedino što je bitno da su me uhvatili i da mogu raditi sa mnom šta god hoće. Zasada sam samo zarobljen. Donose mi hranu i vodu. Moram priznati da je voda bistra, hrana vrhunska, ponekad mi donesu i čašu vina. To mi stvara neke sumnje o zadnjim namjerama. Šta oni hoće od mene? Da nisu zainteresovani za moje usluge? Teško. Što bi me onda zarobljavali? Možda hoće nešto drugo? Ali šta? Ja nisam neko ko im može ponuditi bilo šta drugo. Ili možda mogu?
Ne vrijedi glavu razbijati takvim mislima. Mada opet šta drugo da radim?
Sem misli nikakva mi druga zabava ne preostaje. Eh da bar mogu ubiti koga. Možda Tihog, ili tačnije rečeno princa Makarijana? To je najveći šok. I kakvo otkriće! Da sam samo do njega došao prije. I na manje šokantan i stresan način.
Fascinantan lik. I misteriozan. Njegovi motivi, razlozi me najviše interesuju. Zašto bi on za ime svijeta bio ubica? Zašto bi on ubijao za novac? Čekaj malo zašto ja to radim? Pa i ja sam bogat gotovo kao carevi Župe! Da li je moguće da nas pokreću isti motivi? Dosada, želja za uzbuđenjem i avanturom? Ne, ne to je previše obično. Obično? Ovo me ošinu poput kandžije. Zar su mi trebale godine da shvatim da sam ja ništa drugo do običan? Ne nisam! Ja sam sve ali običan nisam, niti ću ikad biti.
Ja sam legendaran, ja sam Bezimeni.
Evo opet. Opet padam u vatre sujete i arogancije. Bezimeni. Ko je ustvari bio Bezimeni? Šta je on predstavljao meni, a šta svijetu?
Zvuk koraka me prenu iz razmišljanja. Put samootkrića ću nastaviti nekom drugom prilikom.
Vrata se otvoriše i ugledah Makarijana sa fenjerom u ruci. Visok, crne kose, zelenih očiju, svijetlog tena, i lica bez bora, u crnoj košulji i pantalonama, srebrnim opašačem, i dugim mačem na lijevom boku, kratkim na desnom, na mah vam se moglo učiniti da je neki od bogova sišao među ljude i zemljom hoda. Prvi put ga vidim u ovakvom izdanju i svjetlu. Na putu ovamo bio je drugačije obučen, kao svaki normalni vojnik ili plaćenik, oči i kosu mu praktično nisam ni vidio.
U životu nisam sreo čovjeka koji ostavlja ovako moćan utisak. On prosto plijeni svojom ljepotom, izgledom, stavom. Iz njega bije strašna, gotovo božanska harizma. Kako ja da se poredim sa takvim čovjekom? Nikako! Zašto bih se i poredio? On je on, ja sam ja! Ali kako bih volio biti on! Po prvi put sam osjetio ljubomoru na drugog muškarca. Čista zavist!
-Kako se osjećate danas?- upita me nekako zvanično.
-Isto kao juče, prekjuče, i isto kao predhodnih mjesec dana!- odgovorih mu istim tonom.
-Da pretpostavljao sam. Vama je dosadno, jer vi ste čovjek od akcije.- reče i desnim ramenom se naslonio o vrata.
-Između ostalog i dosada je jedno od osjećanja. Ipak najintezivnije je osjećanje zbunjenosti i radoznalosti. Pa je li danas dan kad ćete mi konačno reći šta hoćete od mene?- rekoh ja, trudeći se biti opušten.
-Hm možda. Prvo bih vas zamolio da stavite na ruku ovu stvarčicu!-pruži mi narukvicu od bronze.
Uzeo sam je i dobro pogledao. Izgleda ofucano, jeftino. Na sebi je imala neke čudne i meni nepoznate znakove. Staro pismo Plavog Gorja možda? Nisam siguran, nikad nisam nešto pretjerano bio zainteresovan za Drevne jezike Župinih pokrajina.
-Šta je ovo?
-Narukvica, očito!- zajedljivo mi odgovori.
-Znam, ali kakva? Ne vjerujem da je to neki poklon!
-Ne naravno! To je hm da tako kažemo povodac! Magični dakako!- objasni on.
-A šta će meni to? Odavde bijega nema! Ili možda ima?- pogledah ga radoznalo.
-Odavde iz Tamnica nema. Iz samog Utočišta jako teško, ali se ipak možda može izvesti! Ova narukvica znači da ti danas napuštaš ove ne tako luksuzne prostorije.- objasni mi.
-Znači ipak ovo nije bezizlazno mjesto? Kako ovo radi? Je li to neka magija? Ili je možda nešto drugo?- imam pitanja.
-Nema savršenih zatvora. Magija je. Ne pitaj me koja, jer ne znam. Čak i da znam ne bih ti to rekao. Uglavnom to je nešto njihovo, Plavogorjansko. Koliko sam shvatio ako izađeš van zidina Utočista, magija će te smjesta vratiti u Dvoranu Vijećanja. Ako se pitaš gdje je to, već si bio tamo. To je u onoj plavoj zgradi gdje smo se obračunali sa Starcem. Imaš još neko pitanje?- bio je smiren i polako mi objašnjavao.
Očito ga nimalo nije brinulo što je sam sa jednim od najopasnijih ubica na svijetu. Samouvjernost ili glupost? Ne bih rekao da je ovaj čovjek glup. Jedini glupan u ovoj prostoriji sam ja. Držao sam narukvicu u ruci i pitao se šta mi prećutkuje. Pogled mi je bludio ka njegovom maču.
-Zašto mi dajete narukvicu? Zašto me puštate iz tamnice?-
-Bićeš upoznat sa našim namjerama uskoro. Budi strpljiv. Nema razloga da te više držimo u tamnici. Možeš šetati, možeš ići u biblioteku. Znaš ovo Utočište, Utočište Plamen, ima sjajnu biblioteku, možeš puno toga naučiti. Čak i magijske stvari. Ko zna možda čak naučiš kako da mi otmeš mač.- dobaci na kraju.
Više mi ne persira. Zanimljivo. Da li to pokušava da manipuliše mnome? Prvo distanca, pa malo popuštanje, pa šta? Srdačnost, drugarstvo, prijateljstvo? A možda se varam, možda mu se samo omaklo. Valjda je shvatio da ja nisam neko kome se mora obraćati sa poštovanjem.
-Dobro. Bolje biti napolju na suncu ili mjesecu nego u ovoj rupi. Valjda ćete mi jednom reći šta hoćete od mene. Strpljiv sam ja čovjek. Što se biblioteke tiče ne znam jezik ovog kraja tako da mi je ona beskorisna, jedino ako ima slikovnica. A mač me trenutno ne zanima. Da ga želim imao bih ga!- bijah malo drčniji.
Nasmija se zagonetno, okrenu se i ode. To me zbuni. Vrata ostadoše otvorena. Šta da radim? Da krenem? Možda ostanem? Pa otvorena vrata su oduvijek bila poziv. Stavih narukvicu i krenuh sa princom.
Hodnik je bio baš onakav kako sam ga se sjećao. Dugačak, mračan, vlažan i memljiv. Kod svakih vrata od ćelija bila su postolja za baklje. Baklji pak nije bilo. Jedina svjetlost je dolazila od fenjera u rukama mog tamničara. Doduše to je više služilo ko putokaz kuda treba ići nego što je išta osvetljavalo.
Koračao sam odmah iza Tihog, i usput razgledao okolo. Trudio sam se da zapamtim svaki detalj. Prošli put kada sam ovuda prolazio bio sam odveć zbunjen i šokiran pa i nisam obratio pažnju. Ovaj put mi se taj propust neće desiti. Bilo kakva sitnica može pomoći. Može biti smjernica, pokazatelj nečega što ću u datom trenutku iskoristiti. Ako taj trenutak ikada dođe. Ono što vidim me užasno deprimira. Mjesto je užasno, mračno, debelih zidova, debelih gvozdenih vrata. Nema stražara. Bar ne u ovom dugačkom hodniku. Sa lijeve i desne strane se nalaze vrata. Ima ih ukupno 12, po 6 sa obje strane. Zanimljivo je da nisu jedna naspram drugih. Vjerovatno ne žele da zatvorenici vide jedni druge. Još jedna bitna stvar je što je samo 12 ćelija. Hodnik je dugačak i očekivao sam bar po 30 sa obje strane. Da nema možda nekih tajnih prostorija između njih? To bi mogla biti korisna informacija. Mada Makarijan reče da odavde bijega nema.
-Jesi došao do nekih zaključaka? Ideja možda?- prenu me iz analize prinčev glas.
-Nemam ideja, nemam ni teorija. Zaključak je da se odavde teško bježi.- priznadoh.
-Teško kažeš? Ja kažem nikako. Znam šta pričam vjeruj mi na riječ.
-Možda.
Ne bih mu tako lako priznao da je u pravu. Pa nije on jedini koji se zna igrati laži, obmana i svega onoga što spada pod vještinu manipulacije. Ja ću samo igrati malo drugačije.
Na kraju hodnika, kod velikih gvozdenih vrata bijaše poluga. Tihi je povuče. Ništa se ne desi u prvi mah. A onda se vrata, uz vrlo tihu, ali jezivu škripu, polako počeše otvarati. Sa druge strane je takođe hodnik, malo manje mračan od ovog iz kojeg smo izašli. Tu su stajala šestorica, ko od brda odvaljena momka.
S lijeve strane se nalazilo stepenište koje je vodilo i gore i dolje. Dakle ovo je samo jedan spratova.
A sa desne je bila velika prostorija. Zidovi prepuni raznih sprava za mučenje, u ćošku zidana peć, a na sredini sto. A na stolu Starac!
Bijaše go, tačnije nag. Noge i ruke raširene, tijelo krvavo i prepuno ružnih, svježih ožiljaka. Lice prestravljeno, zgrčeno od bola. Suze su mi se slivale niz slijepočnice i obraze.
-Bezimeni pomozi mi!- kriknu jezivo.
Nisam volio tog čovjeka, maštao sam da ga ubijem, ali srce mi je drhatalo i žalio sam ga. Na tren sam pomislio da skočim, zgrabim jedan od noževa sa zida i skratim muke mom nekadašnjem nalagodavcu. Ali to je bio sam tren. Znao sam da bih onda ja bio taj koji će dane provoditi na tom stolu.
Okrenuo sam glavu i pogledao Makarijana pravo u oči. Trudio sam se da nabacim moj najledeniji i najopasniji pogled:
-Je li ovo neka poruka? Ako jeste nepotrebna je. Ja sam poslovan čovjek. Mene ne treba posebno uvjeravati prizorima mučenja. Dovoljna je ponuda novca i šansa da budem slobodan.
-Ipak nije zgoreg pokazati šta radimo Visokom svešteniku Hrama svjetla i tame. Šta misliš šta možemo uraditi bogatašu iz Sarije?-odgovori uz smiješak od kojeg bi vampir prestao piti krv i postao biljojed.
Moje srce nije kucalo. Znaju ko sam! Bogovi sveti i moćni znaju ko sam!
Sva moja gluma nestade u trenu. Bio sam uplašen. Konačno se i to desilo! Razotkrivanje! Znao sam da će jednog dana možda doći do toga, ali mislio sam da neće dok ja to ne budem želio.
-Kako?- upitah promuklo.
-Male tajne velikih majstora dragi kolega!-reče i krenu na lijevu stranu niz stepenice.
Krenuo sam za njim. Slijedio sam ga kao što neko kuče slijedi gazdu. Pa upravo sam to i bio. Imao sam povodac zar ne?
Brzo smo došli do novih vrata. Iza njih je takođe bilo čuvara i to raznih. 12 ljudi i 5 sabljozubih tigrova. Tigrovi su bili svezani lancima. Čim su mene ugledali skočili su na noge spremni za napad. I Makarijan je zastao. Zanimljivo ni njemu nije bilo prijatno u društvu ovih krvožednih zvijeri.
Jedan od čuvara ispusti neobičan zvuk koji ja nikad ne bi znao oponašati. Zvijeri legoše.
-Nikako da se naviknem na njih, bez obzira koliko ih puta vidio.-reče više za sebe princ.
Nastavili smo dalje još jednim dugačkim hodnikom. I on je bio mračan. Na kraju su bila još jedna željezna vrata. Iza njih je takođe bilo čuvara, ovaj put samo ljudskih. Nakon toga je sledeći hodnik vodio uskim stepenicama pravo naviše. Još jedna vrata od metala. Iza njih se nalazila velika prostorija sa prozorima. Ovo je bilo pravo osvježenje nakon mrklog mraka tamnice. Tu je bilo naviše čuvara. Svi su bili dobro naoružani. Desno su se nalazila još jedna vrata. Ova su za promjenu bila od drveta. Iza njih je bilo malo dvorište na moj užas prepuno sabljozubih tigrova.
Opet se začuo onaj čudni zvuk i zvijeri su nas ignorisale.
Kad smo se našli na ulici odahnuo sam. Osjetio sam se nekako slobodnim. Ipak to bi samo tren i ništa više. Znam gdje sam, i znam da sam veći zatvorenik od bilo kog sužnja u tamnici. Bronzana narukvica kao lanac, okovi i bukagije. Stvarno sam trebao naučiti tu magiju.
-Lakše se diše zar ne?- znatiželjno će Makarijan.
-Baš i ne. Odavde bijega nema, a i ova narukvica spriječava čak i nadu u tako nešto.
-Znači samo potpuna sloboda dakle? Pa nemoj se iznenaditi ako i to dođe i to brže nego se nadaš.
-Što da ne sada?-predložih drsko.
Makarijan se opet nasmiješi arogantno i pomalo sažaljivo.
To bi nekad bilo dovoljno da osjetim bijes i mržnju, ali danas ne. Imao je svako pravo da bude arogantan i da me tretira kao budalu. Nisam volio ovu situaciju nikako. Kako su saznali ko sam? Kako? Starac to nije znao! Znao je da sam Bezimeni, ali nije znao odakle sam niti moje pravo ime?! Čekaj malo! Pa ko kaže da oni znaju moje pravo ime? On je samo spomenuo Sariju, ne i moje ime, pa čak ni grad! Sarija je velika. O budalo jedna! Misli, pusti strah i mudrovanje, misli! To je sve što trebaš raditi! Previše sam impresioniran mojim tamničarima. Probaću nešto sa akcentima.
-Ovo mjesto je stvarno impresivno! Nisam znao da ovakvo nešto postoji u Župi!- rekoh dok smo hodali uskom ulicom popločanom crnim granitom.
Riječ "Župa" sam izgovorio stakorinskim akcentom. Naravno potrudio sam se da se to jedva osjeti i da izgleda kao omaška iskusnog glumca.
-Plavogorjani bi te nekad preklali što ih nazivaš dijelom Župe. A ni danas ne bi prošao puno bolje. Možda i gore s obzirom da zadnjih 150 godina uglavnom ni ne plaćaju porez Caru!- reče tihim glasom Tihi potpuno ignorisavši moj nabačeni akcenat.
Ili nije primjetio ili neće da se upeca. Ili sam ga možda zbunio, pa se pita koliko su mu informacije o meni tačne. O kako bi to dobro bilo. Trudiću se da toga bude više. A prvom prilikom ću da se napijem i kao razvežem na Stakorinskom! Pa da ih vidim onda!
-Iskreno nikad me nisu interesovale ove teritorije. Nekako se činilo zabačenim. A i posao me nije dovodio ovdje. Ovaj grad, Utočište Plamen, nisam ni znao da postoji!- sada sam "grad" izgovorio malo jasnijim izgovorom, a riječ "plamen", jedva primjetnim.
-Grad? Ovo nije grad! Ovo je utočište. Pripada porodici Plamen. Ti baš ništa ne znaš o Plavom Gorju?- nastavi princ da ignoriše moje jezičke omaške.
Lukavi gad! Ali ne dam se ja tako lako.
-Pa to je skup planina na jugo-istoku Župe! Bogati su srebrom i šumama! Imaju grad Sidrište na obalama Zelenog mora. Velika luka!- ponovih ono što su me kao dijete naučili moji učitelji zemljopisa Vijogora.
-A Risograd? A Vučiji Do? A Safir? A Rajski vrt? Rijeka Usud, Visoravan, Srebrno jezero? Ždrijelo? To ti ništa ne govori? Ko je tebe pobogu učio?- gotovo iznervirano je nabrajao Makarijan.
-Čekaj malo kakve veze to ima sa Plavim Gorjem?
-O pa nikakve! Samo što je sve to Plavo Gorje! Kako to ne znaš? Kakav si ti to plaćenik?- sad je već opet govorio arogantnim glasom.
-Jednostavan i vrlo smrtonosan, i bez lažne skromnosti najbolji na svijetu. A te stvari o Župi i njenim pokrajinima nisu bile prioritet. Bar ne meni i mom obrazovanju!- uz lažnu uvrijeđenost sam dodao i tri nova stakornska akcenta.
-Pa eto sada znaš. Imaš u Biblioteci veliku kartu ovih zemalja, baci pogled! Uglavnom ovo nije grad. Plavogorjani su možda i najstarija državana jedinica na Vijigoru, ako ne i cijelom svijetu. Geografski položaj, te prirodna zaštita i izolovanost su omogućili razvoj jake i moćne države. Zanimljivo nikad nisu težili da šire vlast van gorskog vijenca, a da bi izbjegli rat prije par hiljada godina su prihvatili, bar formalno, vlast svjetske sile koja ih je potpuno okružila-Župe. Iskreno nikad nijedna vojska nije porazila Plavce, niti je uspjela ući na njihovu teritoriju, a nije da nisu probale. Župa čak ni u danima kad je čitav svijet drhtao od njene sile nije ni pomislila na osvajački pohod. U drevnoj istoriji su neke sile, možda veće nego je Župa ikad bila, probale u svom naponu snage da pokore ove krajeve. Sve do jedne su odbijene. Mnoge su kao posledicu toga doživjele brzi pad i krah. Župljanski carevi nikad nisu bili budale. Znali su da je nemoguće osvojiti ove zemlje, ali mogle su se pokoriti. Prosto smo ih okružili sa svih strana, što je značilo da njihova trgovina mora ići preko naših teritorija. Naravno porezi i carine su bili užasno skupi, a zaštita robe nikakva. Desilo bi se plati trgovac ogroman porez, a na putovanju kroz Župu opljačkaju ga lokalni plemići ili razbojnici. Ognjeni su shvatili da tako neće ići i formalno su priznali Cara za svog vladara. Plaćali su dobar, ali pošten porez, a njihova trgovina je cvjetala pod zaštitom Župe. Ognjeni su pali prije 200 godina, a prije 150 godina je Plavo Gorje platilo zadnji porez. O nisu se oni zvanično odvojili, ali ne plaćaju porez, ne ističu zastave Župe, ne dolaze na godišnje skupove vlastele na Dvor, namjesnike koje postavlja Car ignorišu i tako.
Čudan narod. Prirodna zaštita njihovih zemalja im je u krv usadila prkos, ali i strašan osjećaj za sigurnost. Prije ko zna koliko godina, vjerovatno odmah nakon osnivanja države, svaka vlastelinska kuća je na vrhu, obično najvišem vrhu u blizini svojih posjeda, podigla Utočište. Njihova svrha je višestruka. Prva je da u slučaju padanja svih odbrana i prodora neprijatelja, primi što je više moguće ljudi. Druga svrha je da se tu obavlja testiranje svakog člana porodice, nakon čega on dobija putokaz šta treba biti i u čemu će biti najbolji. Treća svrha je da Utočište bude zadnji spas kad dođu dani propasti i smrti, kad će svijet umirati, a rijetki preživjeti!- ovo zadnje izgovori na čistom stakorinskom.
Gad jedan lukavi. Ništa od skretanja pažnje. Ili možda da nastavim?
-Zanimljivo. Šta su to "dani umiranja, propasti i smrti"? Neko njihovo proročanstvo?- upitah trudeći se da se jedva osjeti tačak stakorinskog u jednoj ili dvije riječi.
Ovo je potez povlačenja. Možda pomisli da sam se uplašio njegovog mogućeg otkrivanja. Sve samo da ga zbunim! Ako je to ikako moguće.
-Ništa slično tome. Znaš oni su praktični, i vodeći se naukom i logikom, te istorijom, tvrde da svijet stalno prolazi kroz cikluse uništenja. Čak neki istoričari tvrde da je Plavo Gorje preživjelo već dva takva ciklusa. Naravno ostali istoričari to ne prihvataju. Ustvari oni ne prihvataju pola onoga što Plavogorjani zovu svojom istorijom. Za naše istoričare ovaj narod je sklon mitomaniji. Ja se ne slažem sa tim. Čitav svijet ih priznaje za najstariji dio civilizacije. Ali svjetski naučnici tvrde da je ova civilizacija stara oko 9 hiljada godina. Plavogorjani tvrde da su stari oko 25 000 kao civilizacija i oko 40 000 godina kao narod. To je nekima sumanuto jer teško da svijet postoji više od 20 000 godina. Ono što mene fascinira jeste to što drugi obijaju tako očite dokaze kao što su pismeni dokazi, pisana istorija, uklesana istorija. Izgleda da je biti naučnik manje više isto kao biti sveštenik. Sve što se ne uklapa u tvoje šablone sa prezirom odbaci. Kako je to uskoumno!- princ se nekako uživio u priču.
Pogled mu se gubio u daljini, rukama je pokazivao dok je pričao. Izraz njegovog lica je bio spokojan i srećan. Kao da gledam nekog filozofa, učenjaka. Da li je moguće? Da li je ovo pravi princ Makarijan Radan od Župe? I kako je neko takav postao plaćenik, ubica, spletkaroš?
Ćutao sam. Pustio sam ga da priča. Bilo je uživanje slušati ga. Pa i korisno. Bio bi sjajan učitelj. Eh da su moji bili upola ovako dobri.
Glas mu je polako postajao pun uzbuđenja, zadovoljstva. Ko zna da li je skoro imao priliku da priča ovako, da otvori dušu i priča o stvarima koje voli i koje ga fasciniraju? Neka priča. Slušaću. Postaće neoprezan, odaće garant nešto. Nešto sitno ili nešto bitno, nije važno. Ja ću upijati svaku riječ. A prilika da to iskoristim će se već nekako ukazati.
Šteta zaista. Biće mi žao kad ga ubijem. Po prvi put biće mi žao jedne moje žrtve. Aj živote okrutni. Konačno sam sreo zanimljivu i pametnu osobu, jedinu pametniju od mene i ona ja baš morala biti moj neprijatelj. Šteta. Šteta.
Hodao sam pored njega, pažljivo ga slušao, gledao, klimao glavom u znak odobravanja, širio usta u znak čuđenja.
-Zaista kažem ti ovi ljudi su fascinantni. Baš je arogantno njih zvati zabačenim dijelom Župe!- reče na kraju svog dugog izlaganja.
-Ljudi što ne poznaju obično napadaju i preziru. Neki kažu strah. Ja kažem mržnja. Mrzimo bolje od sebe, bez obzira kako se oni ponašali prema nama!- rekoh ja uživljen u priču.
-Pa dobro nije baš uvijek tako. Nije tako jednostavno, ali nije ni daleko od istine. O Peruna mi gromovitog! Gledaj nas. Dva opaka, krvožedna čudovišta, pričaju o ljudskoj mržnji i strahu!- odjednom prasnu u smijeh.
Bio sam iznenađen, ali sam shvatio smisao njegovih riječi i gesta.
Nasmijah se. Slegnuh ramenima pomirljivo, onako fatalistički, pomalo prijateljski. Nije zgoreg.
-Život piše čudne priče!- filozofski zaključih.
-Izgleda. Šetamo ulicom jednog od najimpresivnijih mjesta na svijetu, i diskutujemo o nauci, istoriji. Ja brbljam ko neki knjiški moljac i teoretišem, dodajem pokoje zrnce filozofije. Ti filozofiraš, dodaješ skepsu, pomalo se trudiš da me navedeš na pogrešan trag, tim jedva primjetnim stakorinskim izgovorom. Sarijski kriješ ko zmija noge. Pomalo se ulizujemo jedan drugom, pretvaramo se da nam odnos postaje topliji, srdačniji. Ustvari ti već vrebaš riječi koje izgovorim, tražiš omašku koju bi mogao iskoristiti. Pitanje je jesi ijednu uhvatio? I koliko tome možeš vjerovati sada kad ja znam za to? Ne sikiraj se! I ti si meni dao materijala za razmišljanje! Kako te iskoristiti, koliko ti vjerovati? Neobičan smo tandem, ti i ja!-kez mu sada postade podrugljiv.
-Šta da se radi! Takva nam je priroda!- trudio sam se da budem hladan i veseo.
Iskreno, ako me dosad hvatao očaj, sada me grizlo ludilo! Uvijek je ispred mene! Ne jedan, ne dva već deset koraka!
-To je iz one priče o lisici i škorpiji?-upita.
-Koje?
-To "takva nam priroda"!
-Jeste! Moja omiljena priča uz onu o psu i odrazu u vodi!- rekoh.
-Onaj što je vidio da drugi pas ima veći komad mesa i skočio da mu ga otme? A voda je odnijela i komad koji je imao? To je dobra priča o pohlepi.
-Ja to više gledam ko pouku o čuvanju svojih vrijednosti!
-Nije šija nego vrat!- veselo će on.
-Pa ko je lisica, a ko škorpija u našem slučaju?- pitam ga.
-O tome kasnije, sada nas domaćin čeka!- odgovori on
U razgovoru nisam mi primjetio da smo stigli do one zlosrećne plave zgrade gdje je sve krenulo naopako. Ma krenulo je onog dana kad sam prihvatio ovaj posao.
U istoj onoj dvorani nas je čekao knez Plamen. Vodič kako sam ga ja znao.
Sada sam ga dobro osmotrio. Moja krvožedna želja broj 2. Njemu ću prirediti sporu smrt od nekog otrova. Mlad je čovjek. Mlađi od mene, ne puno rekao bih. 30 godina da ima, nema više. Ružan kao pas. Smeđa, kovrdžava kosa, sijetlo plave oči, nekako vodnjikave, zapišane kako je govorio jedan moj rođak. Nos ga je najviše kvario. Krupan, veliki ko lopata. Sada je nosio bradu i brkove. Užasno su mu stajali. Kao da je jeo izmet i nije se obrisao.
Nije bio sam. Sa njim je bio jedan lijep momčić. Smeđa kosa, zelene oči, lijepo lice. Dečko je u razvoju, dugačke ruke i noge, mršavko čije tijelo tek treba da se uobliči.
Vježbali su mačevanje. Dečko se trudio i mogu reći da je brzo učio. Nikad ne bi pao na istu foru dva puta. Čim nas je primjetio Plamen je prekinuo vježbu.
-Prinče Makarijan vidim doveli ste nam društvo!? Odlično! Petre ovo je je čuveni, ma najčuveniji plaćeni ubica Bezimeni! Bezimeni ovo je Vožd Plavog Gorja Petar Ognjen!- moj bivši vodič uz mnogo teatralnosti nas predstavi jednog dugom.
-Drago mi je!- promuca simpatični dečko.
Obrazi su mi bili rumeni. Zanimljivo ili je uplašen ili nije navikao na ovo. Naravno prezime je još zanimljivije. Ognjen? A titula vožd? Mozak poče slagati kockice. Jedino mi nije bilo jasno šta ću ja tu?
-I meni je drago vaša plemenitosti!- odgovorih naglašavajući status.
Ovo još više krvi natjera u njegove obraze. Definitivno nije navikao na ovo. Ognjen, a? Kako da ne! Možda neko kopile nekog kopilana od još beznačajnijeg kopileta.
-Petre idi u svoje odaje, odmori se malo poslije imaš časove kod učitelja Matijasa.- predloži mu Plamen.
Dečko to posluša kao da mu je izdano strogo naređenje.
-Fino si ga dresirao vidim!- zajedljivo će Makarijan.
-Dečko je još u šoku. Sada je glina. A ja sam vajar! Biće onakav kakav meni odgovara!- ponosno reče naš domaćin.
-Nama kneže, nama! Ne samo tebi nego nama!- napomenu mu Makarijan.
-Naravno vaša visosti! To je samo mala omaška u govoru! Biće onakav kakav nama treba!- brzo se ispravi knez.
I prebrzo ja bih rekao. Oni jesu možda saveznici, ali zna se ko kosi a ko vodu nosi.
-Jeste li našem gostu predložili posao?-upita pomalo napadno želeći što prije promijeniti temu.
-Ne to će biti tvoja čast!- odgovori princ i sjede na stolicu.
-Pa možemo li mu vjerovati?
-Kad mu ti pojasniš stvari biće naš dušom i tijelom!- kroz smijeh reče Tihi.
Uopšte mi se nije dopalo kako je rekao "dušom i tijelom". Uopšte nije.
-Dakle Bezimeni ja te imenujem! Ti si Lorenco Nestor, sin Maria Nestora, jednog od najbogatijih trgovaca i vlastelina iz Sarije! Znaš šta to znači, ne moramo se zamarati tim glupim pitanjima šta će biti ako nećeš, šta neće biti i tako to. Znaš šta smo i koliko možemo! Vidio si Starca, u Hramu svjetla i tame poznatijeg kao Visoki Sveštenik Dali Bor, pa znaš da niko nije siguran od naše volje. Stoga od danas pa dok mi ne odlučimo drugačije ti si naš atentator, ili kako ja to volim reći naš lični priručni manijak za ubijanje. Naravno bićeš i plaćen!- saopšti mi on.
Koliko samo novosti za mene. Nema sumnje vrlo su blizu da otkriju ko sam. Moj lažni identitet za najgore je otkriven. Još samo malo i stvarno bi znali ko sam. Ipak nisu. Kakvo olakšanje!
-Biću plaćen? Pa zašto pobogu sve ovo? Zarobljavanje, tamničenje, prijetnje? Samo ste me trebali angažovati! Ja prihvatam svaki posao! Što teži to bolje.- trudio sam se da mi glas bude razočaran, smoren razvojem situacije.
-Pretekli su nas Hramovici. Uostalom morali smo se pobrinuti da budeš naš i srcem i dušom. Bavimo se opasnim stvarima i ne možemo sebi priuštiti vjerovanje u čast i poštenje jednog plaćenika i krvožednog monstruma. Bez uvrede!
-O ništa ništa. Ne vrijeđam se ja tako lako! I šta sada stavićete mi neku ogrlicu sličnu ovoj narukvici?-pitam sarkastično, ali strepim.
-Ne. Ako kreneš protiv nas ubićemo tvoje roditelje, spaliti kući, uzeti svo bogatstvo koje imaš i raspisati najveću moguću nagradu za tvoju glavu. Naravno u svim gradovima i svim selima biće tvoj crtež i detaljan opis. Postaćeš omiljena lovina svakog čovjeka na čitavom kontinentu! A kad te uhvate, ono što Dali trpi nije ništa spram onoga što bi tebe čekalo! Vidiš sada zašto smo postupili ovako? Imaš još neko pitanje?- ovo zadnje izgovori sa ružnim smiješkom podlog đubreta.
-Da. Kad počinjem? Koga ću prvo?- odglumih polet i radost.
-Za tebe samo najteže! Vidiš tebe smo uzeli jer si najbolji! Prvo ćeš naći i ubiti braću, sestre i roditelje našeg dragog Petra! O ne boj se već znamo gdje su! Jedino će biti teško doći do njih! Troje je u Bijeligradu, okruženi bogatstvom i čuvarima. Jedan je u Hramu Svjetla i Tame u Jastrebovu što je samo po sebi gadno. Otac im je u Donu, majka u Sidrištima. Neće biti lako doći do braće i sestre, ali roditelje ćeš lako srediti. Mogli bismo i mi, ali tebi je to ionako uz put. Nakon što središ Ognjene, onda ćeš dobiti još veći izazov. Šta kažeš?- izloži mi zadatak Knez Plamen.
-Ništa. Posao ko posao. Mogu krenuti sad odmah.-rekoh kratko.
-Krećeš kad Princ bude spreman. Znaš on će ti biti podrška! Kakva čast zar ne? Princ silne Župe tvoja veza i podrška! Time se ne može pohvaliti puno ljudi! Niko živ ustvari. Mislim da...
-Kneže ostavi nas same! Ti ionako žuriš da podneseš ocu izvještaj, a nas dvojica moramo da dogovorimo neke sitnice! Esnafske prirode ako me shvatate?- Makarijan prekinu trtljanje našeg domaćina.
-Oh naravno! U pravu ste! Odoh! Vidimo se i srećno! Da pozdravim vašeg brata i sestru?- ulizivao se knez.
-Nismo mi sentimentalni toliko da se pozdravljamo čim se ne vidimo koji mjesec! Doviđenja kneže!- prinčev glas je bio leden.
Izgleda da Tihog pomalo nervira ovaj brbljivi Plamen.
Kad se sjetim i kao vodič je brbljao. Pogotovo o snijegu, planini i zadnjim trzajima zime.
Čim nas on napusti, Makarijan reče tiho:
-Iritantan čovjek. Sa kim sve moramo sklapati savezništva! Pih!
Ćutao sam. Ova izjava može biti obična varka. Žele da pomislim kako su odnosi među njima napeti. Naivno. Ili možda nije? Moraću još malo o tome razmisliti.
-Da li bi mi se pridružio u mojim odajama da popijemo koju?- upita.
-Rado.
Njegove odaje nisu bile impresivne. Namještaj jeste vrhunski luksuz, pogled takođe, ali veličina prostorija nije oduševljavala.
-Ne očekujete ovde velike i prostrane prostorije. Ovo je zamišljeno da primi što više ljudi, luksuz im nije bio prioritet!- reče Makarijan kad je uhvatio moj pogled.
Užasavajuća je njegov pamet, lakoća čitanja gestova i ljudi.
Sjeo sam na stolicu okrenutu ka malenom balkonu. Pogled je bio spektakularan. Ove odaje su se nalazile pri vrhu zgrade, u kuli. Vidik se pružao preko zidina i gubio se u oblacima, nebu, planinama boje snijega.
Makarijan mi pruži pehar vina. Odlično je.
-Sviđa ti se pogled?-upita.
-Izuzetno. Gotovo kao neko vantjelesno, duhovno iskustvo.
-Zaista. Daje neki spokoj, mir i mudrost čovjeku. Moja, pa i tvoja mirna luka prije nego se bacimo u olujna mora. Nagledaj se dobro, jer oluje će biti gadne i duge!- potapša me po ramenu srdačno, kao da me tješi.
Koliko lica ima ovaj čovjek? Možda nikad neću saznati.
-Zanima me zašto ovo radiš? Ti si princ imaš alatke, ne moraš se ti lično miješati?
-Ja sam princ, i ja sam alatka! Možda više nego iko drugi. No nije vrijeme da ti sve znaš. Možda nikad neće ni biti. Ako si dio nečega, ne znači da moraš znati sve o tome. Opet možda ako se pokažeš možda i napreduješ, zaslužiš biti dio užeg kruga. Vrijeme krije sve odgovore!- pio je vino i trudio se biti misteriozan.
Nije se trebao truditi, on je već bio misterija sama. Iskapio sam zadnji gutljaj vina, i htio sam još. Pružio sam mu pehar. Natočio je i gledao me u oči.
-Znaš ja sam škorpija! Uvijek škorpija. To znači da si ti jedna pametna i vrlo lukava lisica!-reče.
Na tren sam bio zbunjen. Onda se sjetih prijašnjeh razgovora sa njim. Sledih se. Pogledah u pehar, pa u njega.
On se sjetno nasmiješi:
-Prava mala lija! Ali uvijek ima neko podliji i lukaviji!
-Šta si mi dao?
-Otrov naravno!
-Zašto?-pitam dok mi tijelo obamire.
Evo isti sam ko moje glupe žrtve koje uvijek žele znati zašto!?
-Takva mi priroda!-reče glasom koji se gubio u mojoj svijesti.
Istini strašnoj dok gledam u oči,
A sudbine vetar ledeni brije,
Trepnuti neću, nit pustiti glasa,
Glava mi krvava, al' pognuta nije.

User avatar
TheNamelessOne
Jesaul
Posts: 39
Joined: 05 Nov 2017, 11:36

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1407Post TheNamelessOne
25 Mar 2018, 12:42

Djeluje mi zanimljivo. Mislim da si malo pogriješio s izborom poglavlja za predstavljanje, ali to je samo moje mišljenje. Uprkos tome, želio bih pročitati još. Imam osjećaj da je svijet veoma detaljno zamišljen i to mi se sviđa. Ove natuknice iz poglavlja upućuju na to. Glavni lik mi djeluje kao neki antiheroj, što lajkam i volio bih ga bliže upoznati. E sad, trebalo bi ovo srediti, iščistiti, prečistiti i ostalo. Recimo, ovaj dio kad pričaš o istoriji svijeta i ovome... Hajde sad se vrati na njega i pročitaj kao čitatelj. Ne ide, zar ne? Malo se čovjek pogubi, a to niko ne želi. Sve ono što si rekao u tom dijalogu si mogao objasniti mnogo kraće i kroz naraciju, ne kroz dijalog. Da, ovo je dio romana pa se možeš razbacati i ići u širinu, ali jednostavno previše dijaloga. Niko ne voli previše dijaloga. Ako ga i ima, mora da teče.
Ovaj dio:
"-Šta je ovo?
-Narukvica, očito!- zajedljivo mi odgovori.
-Znam, ali kakva? Ne vjerujem da je to neki poklon!
-Ne naravno! To je hm da tako kažemo povodac! Magični dakako!- objasni on.
-A šta će meni to? Odavde bijega nema! Ili možda ima?- pogledah ga radoznalo.
-Odavde iz Tamnica nema. Iz samog Utočišta jako teško, ali se ipak možda može izvesti! Ova narukvica znači da ti danas napuštaš ove ne tako luksuzne prostorije.- objasni mi.
-Znači ipak ovo nije bezizlazno mjesto? Kako ovo radi? Je li to neka magija? Ili je možda nešto drugo?- imam pitanja.
-Nema savršenih zatvora. Magija je. Ne pitaj me koja, jer ne znam. Čak i da znam ne bih ti to rekao. Uglavnom to je nešto njihovo, Plavogorjansko. Koliko sam shvatio ako izađeš van zidina Utočista, magija će te smjesta vratiti u Dvoranu Vijećanja. Ako se pitaš gdje je to, već si bio tamo. To je u onoj plavoj zgradi gdje smo se obračunali sa Starcem. Imaš još neko pitanje?- bio je smiren i polako mi objašnjavao.
Očito ga nimalo nije brinulo što je sam sa jednim od najopasnijih ubica na svijetu. Samouvjernost ili glupost? Ne bih rekao da je ovaj čovjek glup. Jedini glupan u ovoj prostoriji sam ja. Držao sam narukvicu u ruci i pitao se šta mi prećutkuje. Pogled mi je bludio ka njegovom maču.
-Zašto mi dajete narukvicu? Zašto me puštate iz tamnice?-"
Zašto tip ima ovoliko pitanja, a važi za opasno ubicu? Arogantnog? Ako je takav, onda mu ovaj karakter ne odgovara. Razmisli malo. Da je jedan od najopasnijih ubica na svijetu da li bi pričao ovoliko? Ili bi u tišini razmišljao kako ovoga ubiti i pobjeći? Ima tu još mana, ali i vrlina. U svakom slučaju, bi se moglo poraditi na ovome. Ako želiš daj čitav roman da pročitam pa ti mogu dati detaljnije mišljenje. Ako te interesuje, je li :)
Fear names. Names have power in identity. Others can use names as weapons. Names are a hook that can be used to track you across the planes. Remain nameless, and you shall be safe. I am the Nameless One.

Eli
Polumag
Posts: 231
Joined: 18 Oct 2017, 11:53

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1409Post Eli
25 Mar 2018, 13:07

Moram priznati da mi je prvi utisak bio loš. Onda sam pročitala priču drugi put.Uspeo si da me blago zainteresuješ za Makarijana. Što je dobro.. vežbaj peglanje rečenica, redosleda reči u rečenici, balansiraj opise, dijaloge, radnju. Zlatna sredina je najbolja, je li. Bezimenkovi saveti.su na mestu. Da se ne ponavljam.
"Čak i da nam zatreba samo jednom u životu, mač treba uvek nositi."
Prvi znak gluposti je potpuno odsustvo stida.
Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samome."

DANTES
Imenbreh
Posts: 14
Joined: 01 Dec 2017, 17:05

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1412Post DANTES
25 Mar 2018, 16:16

Hvala na savjetima. Ovo je napisano i nikad nije ispravljano. Kao i ostalih 9 poglavlja. Što se tiče postavljanja pitanja, pa to je samo varka. Ubica je mnogo komplikovaniji od toga. Ali je upao u nešto što ne razumije. Prvi put je uhvaćen. I pored svega toga on je samo čovjek. Biće ispravki. A što se tiče istorije pa to je dio igre između njih dvojice. Naravno ovako izvučeno iz priče ostatka to se ne vidi. I Bezimeni, to jest narator, nije glavni lik ovog djela. Već jedan od..
Istini strašnoj dok gledam u oči,
A sudbine vetar ledeni brije,
Trepnuti neću, nit pustiti glasa,
Glava mi krvava, al' pognuta nije.

User avatar
ratiger
Stara cura
Posts: 278
Joined: 17 Oct 2017, 17:38

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1413Post ratiger
25 Mar 2018, 16:43

Auh, i ovo mnogo velik odlomak.

Ima potencijala priča, svidja mi se ta ideja plaćenog ubice manje više iz dosade ili eksperimentisanja radi, ja bih oko toga centrirao razvoj glavnog lika.
Pensamientos del Rata-tiger.

User avatar
ratiger
Stara cura
Posts: 278
Joined: 17 Oct 2017, 17:38

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1415Post ratiger
25 Mar 2018, 17:08

TheNamelessOne wrote:
25 Mar 2018, 12:42
Zašto tip ima ovoliko pitanja, a važi za opasno ubicu? Arogantnog? Ako je takav, onda mu ovaj karakter ne odgovara. Razmisli malo. Da je jedan od najopasnijih ubica na svijetu da li bi pričao ovoliko? Ili bi u tišini razmišljao kako ovoga ubiti i pobjeći?
Što se ovoga tiče, čini mi se da je česta boljka početničkog pisanja (kontam da i neki moji dijalozi zazvuče nekom tako, zato dobro dođe fidbek ovde).

@Eli: čitam Ereju, došao sam negde do dve trećine. Knjiga ima odličnih momenata, ali dijalozi na momente su mnogo smešni. Dok traje neki od obračuna glavnog lika sa napadačima, mnogo pričaju nešto u prazno tipa: Ubiću te, nećeš ti poživeti to nešto da vidiš itd (usput sevaju uvrede tipa: glupane! Ala si glup! itd.) Opasni ratnici ne pričaju tako, ili mnogo verovatnije ne pričaju uopšte. Dela, a ne reči.

Izvini Dantes što sam se odaljio od tvoje priče, ali i ti možeš o tome razmisliti: tvoj glavni lik nije morao da pita čemu služi narukvica, ne moraš nam to ni introspekcijom njegovom dočarati (Hmmm, čemu li služi ova narukvica, pitao se. No no.). Nek proba da skine, da vidi šta će biti. Nek proba da pobegne, da vidi šta će biti. Nek zaboravi potpuno na nju, da vidimo šta će biti.
Pensamientos del Rata-tiger.

User avatar
Vedro nebo
VD kornjačinog vrača
Posts: 178
Joined: 20 Oct 2017, 12:12

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1417Post Vedro nebo
25 Mar 2018, 18:43

Ja imam jedan opšti momenat.
Znam da svi pričaju kako se treba osloboditi viškova i da rečenice budu kratke i kratki pasusi i da ima dijaloga. Ovi saveti (pune su ih online radionice i raznorazni blogovi) imaju i za i protiv. Kratke rečenice su bolje za kratku formu, ali traže vežbu u trebljenju viškova (tome i ova radionica, između ostalog, suži). U dužoj formi znaju da poput vekera udaraju u mozak.
Drugo, kratke rečenice otkrivaju početnike (ali i 'prvu ruku pisanja'). Početnici prosto ne umeju da izbace viškove i znaju da iseku pogrešno.
Primer: 'On je bio mnogo tužan'
'On' je nepotrebno. Naš jezik je rodno osetljiv, pa je zamenica višak.
Kombinaciju prilog + glagol je poželjno izbegavati ukoliko je moguće da je zamenimo drugim glagolom, u ovom slučaju - očajan, žalostan, neutešan... 'Bio je neutešan' recimo, u ovom banalnom primeru, bolje zvuči.

Navedena kombinacija kratkih rečenica, kratkih pasusa i obilja dijaloga je odlična za tzv. laku literaturu - za plažu i za omladinsku fantastiku.
Veliki blokovi dijaloga, posebno ako ima više od 2 učesnika u razgovoru znaju da zbune čitaoca i da ga teraju da se vrati ne bi li ustanovio ko šta kaže. Opet 'on je rekao, ona je kazala' svako malo iritira. E,sad, pošto niko od nas nije drvo, opisati kako neko reaguje, šta još radi i sl. (bez grebanja i češanja k'o da imaju vaške, Irena! :lol: ) Uravnoteženost između pripovedačkih alata je ključ. Malo ovoga, malo onoga. Malo opisa, malo naracije, malo dijaloga. Pa u zavisnosti od konteksta jedno dominira.

Kad god možemo, postupcima, tj. reakcijama dočarati a ne objašnjavati jer rizikujemo da skliznemo u prepričavanje.

Udavih sad, izvinjavam se...
Number 5: Error. Grasshopper disassembled... Re-assemble!

DANTES
Imenbreh
Posts: 14
Joined: 01 Dec 2017, 17:05

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1419Post DANTES
25 Mar 2018, 21:11

ratiger wrote:
25 Mar 2018, 16:43
Auh, i ovo mnogo velik odlomak.

Ima potencijala priča, svidja mi se ta ideja plaćenog ubice manje više iz dosade ili eksperimentisanja radi, ja bih oko toga centrirao razvoj glavnog lika.
U njegovom predhodnom poglavlju je to opisano. Prva 2 ubistva. Kao dječak. To je bila potreba, ali dopalo mu se. On je neko ko potiče iz prilično bogate porodice..
Još jednom ponavljam ovo je sirov materijal. Ali ja sam lijen. Mrsko mi da ispravljam. Kad čitam vidim greške koje se moraju ispraviti kao i neke naivne stvari. Naivne u odnosu na likove. Imam 4 naratora. Od toga su 2 dječaka, a jedno žena i on, ubica..
Istini strašnoj dok gledam u oči,
A sudbine vetar ledeni brije,
Trepnuti neću, nit pustiti glasa,
Glava mi krvava, al' pognuta nije.

User avatar
Vedro nebo
VD kornjačinog vrača
Posts: 178
Joined: 20 Oct 2017, 12:12

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1420Post Vedro nebo
25 Mar 2018, 21:21

DANTES wrote:
25 Mar 2018, 21:11
Još jednom ponavljam ovo je sirov materijal. Ali ja sam lijen. Mrsko mi da ispravljam. Kad čitam vidim greške koje se moraju ispraviti kao i neke naivne stvari. Naivne u odnosu na likove. Imam 4 naratora. Od toga su 2 dječaka, a jedno žena i on, ubica..
Bitno je da i sam vidiš gde grešiš ali i da ti drugi nekad pokažu. Prosto neke stvari ne vidimo sami dok neko ne upre prstom. Tako da opušteno...
E, sad, za onaj deo oko lenjosti... :lol: :lol: :lol:
Number 5: Error. Grasshopper disassembled... Re-assemble!

User avatar
El Hefe
Čorbadži-
Posts: 79
Joined: 17 Oct 2017, 18:22

Odlomak iz romana Živi oganj, serijal Ubice sudbine. Poglavlje 7. Dantes

Post: # 1422Post El Hefe
26 Mar 2018, 10:49

Lenji a? :P Vidim moraće tu reagovati režim :lol:
Više možete postići sa lepim rečima i pištoljem nego samo sa lepim rečima.

Post Reply